U povodu početka došašća razgovarali smo s imotskim gvardijanom i župnikom fra Kristianom Stipanovićem

Ušli smo u došašće ili advent. Razdoblje je to koje se u posljednje vrijeme u masovnim medijima većinom veže uz zabavne manifestacije na otvorenom, no radi se, zapravo, o crkvenom, liturgijskom vremenu, kojim se kršćani pripremaju za proslavu Božića, odnosno rođendana Isusa Krista. „Advent je u prvom smislu to. Ovo što danas imamo je komercijalna stvarnost i nešto što je došlo kasnije“, govori nam imotski gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović te dodaje da se i Božić iskorištava u komercijalne svrhe. „Već od blagdana Svih Svetih stvara se reklamni pritisak na ljude da moraju što prije kupovati, tražiti nekakve poklone. Tako se i advent, budući da je priprema za Božić, koristi na svim mogućim područjima ljudskoga života“, govori.

Advent se sastoji od 2 dijela – prvi traje do 16. prosinca i u njemu nas Crkva kroz liturgijske tekstove, molitve i čitanja podsjeća na Kristov slavni dolazak. „Svi mi iščekujemo slavni dolazak Sina Božjega. Naime, prvi dolazak Sina Božjega je otajstven – prepoznatljiv i shvatljiv samo onima koji vjeruju. Ljudi koji ne vjeruju u Isusa Krista kao Spasitelja, Božić shvaćaju kao državni blagdan, priliku za druženje i kupovanje poklona, ali oni zapravo ne štuju Isusa Krista. Nama kao vjernicima Isus iz Nazareta je Krist, Gospodin, Sin Božji, onaj koji je najvažnija osoba našega života. Stoga, mi kao vjernici, prepoznajemo u tom prvom dolasku utjelovljenje Sina Božjega“.

Otajstveni je dolazak bio prije 2000 godina u Betlehemu, ali je Isus obećao da će ponovno doći u svojoj slavi. Tada će, ističe fra Kristian, svima biti jasno tko je Isus i svima će biti jasno da je on Sin Božji. Prvi dio došašća vjernike, ističe, upućuje upravo na to da su u stanju čekanja. „To, na kraju krajeva, spominjemo i na svakoj svetoj misi kada izgovaramo ‘tvoj slavni dolazak iščekujemo’“, govori nam imotski gvardijan.

Drugi dio došašća, koji se odnosi na razdoblje od 17. prosinca do samoga Badnjaka, neposredna je priprema za Božić i tada se naglasak stavlja na prvi Isusov dolazak – njegovo rođenje u Betlehemu od Djevice Marije i svi su biblijski tekstovi usmjereni upravo na to.

U Župi Svetoga Franje u Imotskom se, kao i u drugim župama, organizira Božićna ispovijed, koja je bitni dio duhovne pripreme za Božić. Jedan nedostatak ispovijedi vjernika za Božić jest taj da se vjernici ispovijedaju u posljednji trenutak prije samoga blagdana. „Uvijek su gužve, a ispovijed bude na brzinu i površna, što ne bi smjelo biti. Ispovijed na Božić ne mora biti na sami Badnjak. Ona može biti i početkom došašća. Vrlo je važno da se vjernici nastoje što temeljitije ispovjediti, a pogotovo uoči Božića. Mi želimo Božić proslaviti na potpun način – slavljenjem svete mise“, navodi nam gvardijan i dodaje da je Sveti Franjo prvi povezao jaslice i svetu misu. On je, uz jaslice, slavio misu i propovijedao o Božiću i o Isusovu utjelovljenju. Ispovijed upravo spada u tu pripremu da vjernici mogu potpuno sudjelovati u svetoj misi, a to znači da će biti na svetoj misi i primiti svetu pričest. „To je Gospodinu najdraži način kako ćemo slaviti njegov rođendan. Ako gledamo iz Isusove perspektive, on je htio posljednju večeru, ustanovio ju je, zapovjedio je nama da to činimo njemu na spomen i zato je ta ispovijed prije Božića. Naravno da je ispovijed potrebna stalno jer je to sakrament rasta u kojemu prepoznajemo svoje slabosti, grijehe i mane s kojima se borimo“, izjavio je fra Kristian.

Jedan lijep dio došašća su mise zornice, koje se slave rano ujutro, još za mraka. Običaj je to koji je u crkvi nastao u zadnje vrijeme. „Uvijek je dobro početi dan s Gospodinom. Prvi dio došašća nas podsjeća da čekamo slavni Isusov dolazak. Isus nam vrlo jasno govori da ne znamo kada će biti kraj. To je neznanje nešto što nas potiče na budnost. Svaki trenutak trebamo biti spremni na susret s Gospodinom“, priča nam i dodaje da taj susret, u posljednji dan, nije nešto strašno, iako se često tako prikazuje. Trebamo se, ističe, osvijestiti s kime ćemo se susresti na kraju svijeta. „Susrest ćemo se s Gospodinom, koji je za nas dao svoj život, koji nas ljubi više nego mi sami sebe, a puno je ljepši susret s Isusom nego s ljudima“. Budnost je trud da se život ispuni dobrotom, ljubavlju i nesebičnošću, pri tom pazeći da se očisti od onoga što ne valja. „Naravno da nas te zornice potiču na to da došašće ispunimo dobrim djelima, a došašće nas, kao vrijeme, podsjeća da uvijek moramo čekati Isusa – svih 365 dana u godini, 24 sata dnevno“, govori.

Jedna od dimenzija došašća koja je danas zanemarena jest ona pokornička. Bez obzira što se korizma smatra vremenom pokore, fra Kristian ističe da kršćanin uvijek mora živjeti pokoru, pa tako i u došašću. I tada vjernik treba dobrim djelima i žrtvama raditi na sebi i posvećivati se. Pokora i molitva vjernike upućuju na suradnju s Bogom, koji ih čisti od svega onoga što ih koči u sazrijevanju kao čovjeka i kršćanina.

Liturgijska se godina, koja počinje prvom nedjeljom došašća, sastoji od 5 vremena: došašće ili advent, Božićno vrijeme, vrijeme kroz godinu, Uskrsno vrijeme i vrijeme kroz godinu. Božićno vrijeme završava na blagdan Krštenja Gospodinova, koje se slavi u nedjelju nakon blagdana Sveta tri kralja. „U pravilu bi trebalo nakon Krštenja Gospodinova skinuti Božićne ukrase, ali ljudi to rade i prije. Božićni ukrasi i kićenje ne spadaju u liturgijski čin. To je tradicija koja ne mora biti, ali smisao borova i jaslica je da budu izvanjski znak onoga što mi slavimo. Ono što mora biti je stav srca o onome što slavimo. Netko može imati u svojoj kući tisuću jaslica, ali da ne slavi Božić, koji je blagdan obitelji, mira i zajedništva. 

U posljednje vrijeme na četvrtu nedjelju došašća vjernicima volim kazati da će sve biti u redu i da ne budu nervozni“, rekao je fra Kristian. „Bude puno nervoze jer kuća nije savršeno uređena ili okićena. Ako se ne može napraviti nešto za 2 sata, može za 3. Ako jelo i ne bude ukusno, Bogu hvala. Važno je da je obitelj ne okupu, a ne da je sarma najukusnija. Isus nas uvijek upućuje na to da on ne želi izvanjsko. Promašili smo Božić ako nam srca nisu otvorena Bogu i njegovoj ljubavi, a darivanje nije samo da kupimo nekome poklon i sad smo ga riješili. Smisao malih darova, koji bi trebali biti simbolični, a ne skupi, je taj da se učimo da trebamo darivati sami sebe, jer mi Isusu pjevamo ‘dođosmo, donijesmo sebe tebi darivati’. Isus hoće naše srce, a i mi, kada darujemo nekoga, moramo darivati svoju ljubav, svoj osmijeh, svoje vrijeme. Tome nas Božić uči i on nas oslobađa od sebičnosti i usmjerava prema Bogu i prema bližnjima“, zaključuje fra Kristian.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *