Razgovarali smo s profesoricom Ivanom Kujundžić, logopedinjom koja radi u školama u Prološcu i Krivodolu

Ivana Kujundžić, profesorica logopedinja, radi kao stručna suradnica u dvjema Osnovnim školama – „Ivan Leko“ u Prološcu i „Tin Ujević“ u Krivodolu, a voditeljica je i Županijskoga vijeća stručnih suradnika edukacijsko-rehabilitacijskoga profila. S profesoricom Kujundžić razgovarali smo o ulozi logopeda u školi i izvan nje, o poteškoćama s kojima se djeca danas susreću, ali i o tome kako na vrijeme prepoznati problem i na koji način krenuti u njegovo rješavanje.

Razgovarao: Mijo Zidar

„Logoped je terapeut koji se bavi rehabilitacijom glasa, govora i govorno jezične komunikacije. Posao u školi podrazumijeva, osim čistog logopedskoga posla, i posao stručnoga suradnika, a što znači puno suradnje s učiteljima i roditeljima, pomaganje u izradi individualiziranih odgojno obrazovnih programa, pomoći učiteljima, suradnje s drugim ustanovama“, priča nam logopedinja. Dodaje da se, ako nađe dobre suradnike, kao što ih je ona našla, zakači na projekte i stvari koje čovjek ima u sebi ili nema. „Osobno jako volim čitanje i to mi je vodilja pa sam u tom pravcu krenula i u knjižničarki sam našla istomišljenicu. To je benefit rada u školi jer imaš ekipu s kojom možeš raditi, ali i veliki broj djece. S njima možeš primijeniti brojne aktivnosti i puno brže dođeš do rezultata“, navodi.

U posljednje smo vrijeme više senzibilizirani za poteškoće govora kod djece. Više znamo, više trebamo, a i roditelji su više educirani. „Nije baš normalno da u 21. stoljeću kažemo da će nešto ‘izići’ iz govora, kako često čujem. To su neke neutemeljene tvrdnje, za koje bih voljela da iziđu iz opticaja. Nažalost, povećala se i potreba za logopedima. Ljudi se često pitaju je li to zbog toga što je i logopeda više u ustanovama pa oni više primjećuju poteškoće, ili se radi o stvarnom povećanju”. Profesorica Kujundžić smatra da se podjednako radi i o jednom i drugom razlogu. „Logoped sigurno ima drugačije senzore od ljudi koji nisu te struke i onda više primjećujemo, ali su i roditelji više educirani i vide što djeci treba. Kada se primijeti da djeca ne mogu sama nešto ispraviti ili da im roditelji ne mogu pomoći, tada se traži pomoć logopeda. Ključno je to da se ne bi smjelo zakasniti”.

Zna se kako teče razvojna ljestvica govora – dijete najčešće progovara oko prve godine života, a govor se uči otkad se dijete rodi. Još od majčine utrobe dijete prima signale, ali tek oko prve godine dijete progovori. Uvijek postoji odstupanje koje ne mora biti patološko, ali ako dijete do druge godine ne progovori, ili ne koristi geste u komunikaciji s okolinom, onda treba potražiti pomoć logopeda. „Logoped će pregledati dijete i najčešće će ga poslati kod drugih stručnjaka da utvrde jesu li sve druge razvojne faze prijeđene. Ja najčešće dijete šaljem neuropedijatru koji, ako smatra da je potrebno, dijete šalje drugim stručnjacima. Nakon timske obrade jasnije je u kojem pravcu treba ići sama terapija“, priča profesorica.

U početku, kod djece niže kronološke dobi, radi se puno s roditeljima koje treba podučiti što i na koji način raditi s djecom te kako ih poticati. Dijete, naravno, neće isto reagirati u uredu ili ordinaciji kao što će reagirati kod kuće, kada je bez pritiska. Logopedima treba upravo taj dio, s obzirom da se govor razvija bez pritiska. „Djecu koja imaju poteškoća s govorom treba u terapije uključiti što prije – ako se radi o klasičnim teškoćama poput dislalije, dobro ih je uključiti s 3 i pol do četiri godine. Ako se radi o teškoćama iz domene komunikacije, poput autizma, onda to kreće vrlo rano i s djecom i s roditeljima“, navodi Kujundžić, dodajući da često bude i plača i suza. „Meni, hvala Bogu, u školi toga nema, pa sam nekako od toga cijepljena. Djeca se vesele tretmanima i vole dolaziti. Nije im lako, tretmani su zahtjevni, ali nemamo puno izbora. Za neke teškoće znamo da su razvojne prirode i da nikada neće biti riješene, ali se one nastoje kontrolirati da dijete može funkcionirati“.

Logopedske terapije su dugotrajne. Nema tablete koju netko može popiti pa se njezin učinak vidi za nekoliko dana. Sve ovisi o poremećaju i teškoći, ali i o logopedu i suradnji. „Ne volim davati nikakve prognoze. Najbolja mi je prognoza kada je sve u redu. Artikulcijske teškoće koje nisu nastale zbog organskih razloga relativno brzo rješavam dok razvojne teškoće i teškoće trajne prirode iziskuju dugotrajne i timske terapije. S obzirom da roditelji ne plaćaju tretmane, onda u rad idem neopterećena time kada ću nešto dovršiti“, navodi.

Osim vrste teškoće i motiviranosti samoga učenika, dugotrajnost postupka ovisi i o motiviranosti roditelja. Ako se ozbiljno shvati posao, onda i logoped vidi napredak. „Uvijek dajem zadatke koje dijete, ako je vježbalo, može riješiti do našega idućega susreta. Moram dobro poznavati dijete da vidim što ću mu zadati. Ako vidiš da dijete ništa nije otvorilo do idućega susreta, onda je takav rad uistinu težak“, priča nam.

Pametne telefone treba dozirati

Profesorica Kujundžić nije pobornik pametnih telefona u dječjim rukama i njezin javni stav o tome je poznat. Znanstveno je dokazano da mobiteli nemaju nikakvoga benefita na razvoj djeteta i samim time trebalo bi ih reducirati. „Ne govori se bez razloga da do treće godine dijete ne bi smjelo biti izloženo nikakvim ekranima. Znamo svi da je to nemoguća misija, od moje kuće pa nadalje. Međutim, mobitel ne bi smio biti baby sitter. Često znamo vidjeti da se mobitel djetetu daje za smirivanje, a to se ne bi smjelo raditi. Djetetu je to zanimljivo jer se radi o brzom izmjenjivanju slika, boja i zvukova, što malo dijete fascinira i drži ga budnim. Adrenalin raste i dijete, zapravo, nije ovisno o mobitelu ili tabletu, nego o adrenalinu“, naglašava Kujundžić te dodaje da se tehnologija djetetu ne treba zabranjivati, ali se treba dozirati. Za djecu su, ističe, odgovorni roditelji. „Ako mi dijete dođe i ne može mirno sjediti i pratiti priču, ne interesira se za knjige, boje ili nešto treće, a kada mu se na stol stavi mobitel nastupi smirenje, to je onda veliki problem“, navodi i dodaje kako je govorni problemi nastaju zbog toga što pametni telefoni, tableti ili televizija ne nude povratnu informaciju, odnosno feedback. „Ekran nije sugovornik i ne traži povratnu informaciju, a dijete ju traži, pogotovo u trenutcima kada se razvija govor i to od najranijih dana kada ono pogledom traži reakciju roditelja. Često se dogodi da dijete stane ispred velikoga televizora i želi pričati s likom iz crtića, koji mu, naravno ne odgovara. Ako mu se to nekoliko puta dogodi, ono više nema potrebu za komuniciranjem s tim likom. Nažalost, ta potreba nestaje i kada ga zove mama ili netko drugi“.

Posao logopeda izuzetno je stresan i odgovoran, a profesorica Kujundžić ističe kako često o problemima djece s kojom radi razmišlja i kada dođe kući. „Mislila sam da se to meni neće događati i da sam dovoljno >>stabilna<<, ali, nema šanse. Već 20 godina pokušavam pronaći nekakav filter ili zatvoriti vrata. Doduše, zatvorim svoja privatna vrata kada dođem na posao, ali ova ne mogu zatvoriti kada dođem kući. Previše je tu sudbina koje znam i koje ne smijem iznositi. To su stvari koje su profesionalna tajna, ali me opterećuju i s njima ne mogu nekad mirno spavati. Bilo bi super kad bih mogla, ali ja se uistinu ne mogu odvojiti od posla kojega radim, pogotovo zato što ga volim. To je najbolje za posao, jer sam cijeli svoj život u tome“, govori te dodaje da ju često roditelji djece znaju zvati i izvan radnoga vremena. „Zovnu i kažu da će samo nešto upitati i onda to potraje sat-dva. I neka traje, volim da ljudi zovu, da se zanimaju o problemima svoje djece jer će tako što prije reagirati i početi rješavati probleme. Stvarno sam otvorena za sve i svakome ću pomoći“.

Ipak, uz takav posao potrebno je pronaći svojevrsne filtere odnosno ispušne ventile. „Hodanje mi je super, do jučer sam pjevala u klapi i to je trajalo 11 godina – jednostavno se moraš odvojiti da bi mogao preživjeti odnosno pronaći snage za novi radni dan“, priča nam.

Često od roditelja čuje rečenicu „e, da sam vas poslušao“. To joj je, ističe, najgore, jer zna da ju to dijete svakako čeka i da je s njim, zbog prolaska vremena, teže postići bolje rezultate. „Kamo sreće da nitko nema problema i da su svi odlikaši. Pogotovo upozoravam roditelje prilikom upisa djece u školu, jer sam u povjerenstvu za utvrđivanje psihofizičkoga razvoja djeteta, da, kada im kažem da dijete nije za školu, to nije uvreda. Nije vaše dijete ni ludo, ni glupo, ni nesposobno. Radi se samo o tome da mu treba malo više vremena i da će, ako pričeka iduću godinu, bezbolno ući u sustav. U suprotnome, probleme će imati i roditelji, ali i škola. Roditelji, poslušajte što vas savjetujemo“, dodaje.

Only registered users can comment.

  1. Nemojte, molim vas, da vas zbuni to śto imamo isto prezime. Obje smo ga stekle udajom za muževe koji nose to prezime.
    Inaće, ja radim u strukovnoj skoli, koordiniram EU projekte i sa Ivanom imam odlićnu suradnju. Kad god je trebalo odazvala se na radionice, predavanja , a vršila je i odlićne edukacije u mojoj śkoli.
    Razlog zbog kojeg komentiram ovaj napis, koji je rekao sve ukratko o prof.Ivani je taj što sam se uvjerila kako radi i koliko je kompetentna na vlastitoj koži.
    Naime, moj unuk pohađa, sad vec, 6. razred u jednoj zagrebačkoj školi. Ućenik je vrlo dobar, ali smo primjetili da nesto nije u redu. A, to neśto se zove disleksija, koju nitko u njegovom skolovanju nije primjetio. Zamilolo smo Ivanu da ga testira i njen nalaz su, ne samo potvrdili strućnjaci u Zagrebu, nego su pitali tko je to tako strucno dijagnosticirao problem i napravio strućan nalaz i “terapiju”.
    Hvala joj od srca!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *