Posjetili smo Udrugu “Imotsko srce” i o njihovim projektima razgovarali s predsjednicom Jadrankom Brečić

Udruga „Imotsko srce“ postoji od 2010. godine, a u posljednje vrijeme uspješno provodi projekt „Zaželi“. Osim toga, „Imotsko srce“ provodi još dva projekta – Pomoć u kući preko socijalne skrbi i Dnevne aktivnosti za starije osobe u Dnevnom boravku. Potreba za takvim projektima u Imotskom je velika, a prostor u kojemu Udruga trenutno djeluje, smješten na imotskoj tržnici, polako postaje mali za sve one koji su zainteresirani za sudjelovanje u njihovim projektima.


O dosadašnjem radu, planovima za budućnost te općenito o brizi za starije i nemoćne, razgovarali smo s predsjednicom „Imotskoga srca“, Jadrankom Brečić.


„Nadamo se da će se u nekakvoj budućnosti, s obzirom da se planira obnova tržnice, iznaći bolji prostor“, počinje nam priču Jadranka Brečić, dodajući da je potreba za takvim sadržajima u Imotskom još veća. „Ovo je samo svojevrsna injekcija. Potreba za područje Imotskoga i Imotske krajine su starački dom, ali i centar u kojemu bi se provodio dnevni boravak. U njemu bi starije osobe boravile, a nakon toga bi išli svojim kućama“, ističe. Dodaje da bi se u tom centru moglo i objedovati, ali bi se obroci mogli dostavljati starijim osobama. Sve to bi, smatra, moglo biti realizirano u okviru staračkoga doma.


S ponosom priča o radionicama koje provode u Imotskom srcu – od crtanja preko proizvodnje radnih proizvoda, organiziranja izleta i šetnji. Od svega toga, starijima je najbitnije da imaju gdje doći i provesti vrijeme. „Upravo je zbog toga ovaj program za podizanje kvalitete života starijih osoba jako bitan. Često ljudi navrate u naš prostor i kažu kako ne radimo ništa. Upravo to je bit svega – ne radi se ništa, a radi se puno. Tu starije osobe iznesu svoje probleme i o njima zajedno razgovaramo“.


Imali su i radionicu s djecom iz osnovne škole, a planiraju ju opet oko Božića. Naime, osnovnoškolci su posjetili njihovu udrugu, razgovaraju sa starijim osobama i na taj način im uveseljavaju svakodnevnicu. Plan je da se ove godine taj program napravi u dvorani Pučkog otvorenog učilišta Imotski, kako bi se događaj proširio i na ostale stanovnike Imotskoga. „Ima puno djece koja se doslovno boje starijih osoba. Zaziru od starosti, a ona je zapravo blago. Stari nam se možda nekada čine naporni i dosadni, ali su zapravo puni životne mudrosti, koja se stječe kroz život. Mislim da bismo svi, a pogotovo mladi, trebali iskoristiti njihovu životnu mudrost. Ipak, primjećujem da se srednjoškolci ipak malo više senzibiliziraju za probleme starijih osoba“.


U uredu se rade samo papiri i izvještaji. Glavnina rada gospođe Brečić je na terenu – s korisnicima. Razgovara o problemima koji tište korisnike, ali i žene koje rade s njima. Zna doći i do manjih nesuglasica. Ulazak u nečiji dom znači prilagodbu toj osobi, a korisnici također moraju biti svjesni koje im usluge mogu pružiti žene koje ih obilaze. Ipak, svoj posao voli i zahvalna je na njemu. „Stotine blagoslova dobijem od korisnika jer uistinu radimo humane i korisne stvari. Naš program se upravo tako i zove – korisno i humano. Korisno je jer žene starije od 50 godina rade, a na taj način i pomažu starijima. To su žene koje nisu u najpoletnijem razdoblju života, ali mislim da su one korisnije za starije osobe nego mlađi, zato što se lakše mogu identificirati s njihovim problemima i izazovima“.


Trenutno, preko programa „Zaželi“, Imotsko srce skrbi o 86 starijih osoba. Kada se u obzir uzmu i drugi programi, oko 150 ljudi procirkulira kroz njihove programe. Također, provode i akciju besplatne kontrole sluha, a u projektima i programima im pomažu Grad Imotski, Splitsko-dalmatinska županija te Ministarstvo rada i socijalne skrbi, koje u 100-postotnom iznosu financira provođenje programa „Zaželi“. Radi se o iznosu od oko 2 milijuna i 800 tisuća kuna, a druge programe sufinanciraju Grad, Županija i Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike.

„U našem programu „Zaželi“ radi i administratorica koja je zaposlena na pola radnoga vremena, dok drugu polovicu radi, kako sama kaže, kao vozač. No nije ona samo vozač. Ona je i pripomoć ženama koje ne voze. Upravo je sad vozila jednu ženu na terapije u Dom zdravlja u Imotski. Vozi žene i na preglede u Split, što nama nije ni u kakvom opisu, planu i programu. To sve radimo kako bismo njima izišli ususret. Korisnici financiraju gorivo zato što ga ne možemo pokriti niti kroz jedan program, ali suština je u tome da je jako bitno pomoći starijima koji se teško snalaze u bolnici – uzeti ih pod ruku i doslovno voditi od službe do službe, od odjela do odjela, čekati ih i vratiti u Imotski. Nema novca kojim se to može platiti. Mislim da je vrlo bitno da se starije osobe mogu odvesti do Doma zdravlja, koji je na takvom mjestu da ne znamo je li starijim osobama gore pješice uzbrdo ili nizbrdo, zimi ili ljeti“, kazuje nam.


Rad sa starijim i nemoćnim osobama zahtjevan je i izazovan. Ipak, njihova zahvalnost i krajnji rezultat toga rada nemjerljiv su poticaj za ustrajanje u tom poslu. „Kada vi jednoj starici na 5 minuta uljepšate dan, onda sav pritisak nestane. Imala sam slučaj u kojemu me gospođa zvala u 4 sata ujutro i rekla da ima visoku temperaturu. Odmah smo došli, zvali Hitnu pomoć i sve je dobro završilo. Njezin pogled i riječi „Bog ti dao zdravlje od moga zdravlja“ brišu sve ono loše i negativno. Ljudi su u teškim situacijama, a mi im pomažemo koliko možemo. Uvijek se, naravno, može više“.


I korisnici su dobro prihvatili projekt „Zaželi“, koji se provodi na razdoblje od 2 godine. „Iako me strah što će biti nakon te 2 godine, nadam se da je netko to prepoznao kao nešto kvalitetno i da će se nastaviti. Kada jedan program date starijoj osobi, pa joj ga ukinete, to joj predstavlja stres. Oni se naviknu na jednu osobu, a upravo sam se prije ovoga razgovora čula s našom korisnicom koja mi je, kada sam ju upitala kako je, odgovorila „dobro sam uz moju Mariju“. Ona se, dakle, povezala sa svojom gerontodomaćicom – vjeruje joj zato što joj olakša njezine probleme. Svi zajedno moramo raditi na tome da se taj projekt nastavi i da se starijima pruži pomoć u kući koliko god dugo je to moguće“, priča nam.


Postoje i korisnici kojima ovaj program, nažalost, nije dovoljan. Oni često završe u stacionaru, a nekad i u staračkom domu. „Koliko god ovo što ću reći možda neće djelovati popularno, smatram da je starački dom uistinu zadnja opcija. On je baš za one kojima treba 24-satna skrb, kada se osobi ne može pomoći na način na koji pomažemo i kada nema vlastitu obitelj na raspolaganju. Mislim da bi tako i starački domovi bili rasterećeniji i da bi uistinu osobe koje su najpotrebnije mogle naći mjesto u njima“, zaključuje Jadranka Brečić.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *